Priča se temelji na stvarnom i jedinom susretu između novoizabranog
predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita i
poglavara Katoličke crkve u Hrvatskoj, Alojzija Stepinca, koji
se dogodio u Zagrebu, 4. lipnja 1945. Obje ličnosti su same
po sebi kompleksne i obje su ostavile neizbrisiv trag na bivšu,
komunističku Jugoslaviju kao nitko drugi u njezinoj krvavoj
povijesti. Priča se dijelom temelji i na navodnom nedavno
otkrivenom transkriptu sastanka. Cijela priča, pravo trajanje,
odvija se kao i u stvarnom životu, nešto manje od dva sata dug
razgovor između njih dvoje.
Tito, učen u Sovjetskom Savezu pod Staljinovim vodstvom,
čvrst je, odlučan i neumoljiv vjernik u komunizam, koji je upravo
stupio na vlast kada se Jugoslavija ponovno formirala nakon
neuspjelog prvog pokušaja u ranom dvadesetom stoljeću
kao Kraljevina. Stepinac je, s druge strane, vrlo rezerviran i
miran čovjek, najmlađi katolički nadbiskup kojeg je Hrvatska
imala u povijesti i koji kasnije postaje najmlađi kardinal ikad
imenovan unutar Katoličke crkve u njezinoj povijesti. Titova
želja je da ima apsolutnu i potpunu kontrolu nad svim i unutar
Jugoslavije, a budući je Hrvatska ključna republika unutar
Jugoslavije, Tito je svakako želi imati pod svojom kontrolom.
Katolička crkva je oduvijek bila onaj identifikacijski simbol koji
je okupljao Hrvate kao narod. Titova želja je da se Hrvatska
crkva odvoji od Vatikana, postajući u biti neovisna Katolička
crkva. Posljednja osoba koja se u povijesti odvojila od Vatikana
bio je Henrik VIII., formirajući Englesku crkvu, tako da je
povijesni značaj ovoga susreta golem. Tito je neumoljiv u nastojanju
da nadbiskup Stepinac popusti njegovom zahtjevu,
ali nadbiskup je jednako uporan da ne popusti. Sam razgovor
je pomalo šahovski meč, ide naprijed-natrag cijelo vrijeme, a
jedan čovjek pokušava nadmašiti i nadmudriti drugoga. Konačni
ishod susreta njih dvojice oblikovao je povijest i ljudi i
države Hrvatske na načine koji su do danas ostali relevantni.